Etika ispričavanja
21/10/2009 Napiši Komentar
Svakodnevno se susrećemo sa isprikama od raznih ljudi naročito onih iz javnog života, počevši od tzv. «celebrity-a» pa sve do političara. Razlog njihovih isprika je jer su nešto pogriješili. Njihove isprike imaju tendenciju događanja samo onda kada su dotični uhvaćeni sa prstima u teglici od pekmeza. Kada se to dogodi, normalno je da se skeptična ili cinična javnost zapita: «Da li se ispričavaju zbog svog ponašanja ili samo zato što su uhvaćeni na djelu?»
Da bi stvari bile gore, onaj koji je učinio pogrešku obično će koristiti pasivni govor u svom ispričavanju: «Greške su počinjene» umjesto da kaže «Pogriješio sam». Puno je lakše koristiti pasivni govor, no kada to učinite nestaje svaki osjećaj osobne odgovornosti, odnosno izrekli ste nešto što nije isprika i ostavili ste dojam da se niste ispričali i da niste ozbiljno mislili.
Naravno, neiskrenu ispriku ne čujete samo od javnih osoba. Vjerovatno u svom životu imate barem jednu osobu koja to radi. Možda je to vaš zaposlenik koji većinu radnog vremena provodi u privanim telefonskim razgovorima ili surfajući internetom. Možda je to vaš prijatelj/ica koji stalno kasne ili otkazuju dogovor sa vama u zadnji tren. Na kraju, možda ste se i sami našli u situaciji da se ispričavate više nego što bi ste trebali. Bez obzira na okolnosti u kojima je isprika potrebna, javljaju se slijedeća pitanja:
- Što čini ispriku suvislom?
- Da li nas isprika prikazuje kao slabašne?
- Što učiniti ako ne prestajete ponavljati pogrešku?
- Što s pravom očekivati od nekoga tko nam se ispriča?
Kako bi odgovorili na navedena pitanja trebali bi na umu imati 2 etička principa: «Budite pravedni» i «Budite puni ljubavi». Prisjetite se da pravednost, između ostaloga, zahtjeva da kazna mora odgovarati zločinu i da za određene krive oblike ponašanja jednostavno: «Žao mi je» nije dovoljno. Da bi bili puni ljubavi i milosrđa u svom profesionalnom i osobnom životu potrebne su neke određene vještine: Trebamo učiniti sve što možemo da uvažimo nečiju iskrenu ispriku iako nas naša ljutnja vuče na drugu stranu.
Imajući na umu navedena 2 principa u nastavku navodim slijedeće natuknice koje mogu pomoći u davanju i primanju isprike:
Trenutak kada se vi morate ispričati
- Priznajte svoju pogrešku brzo i preuzmite osobnu odgovornost.
- Ispričajte se osobi prema kojoj ste pogriješili.
- Govorite iz srca. Neiskrena isprika jednako je loša kao i kada se ne ispričate.
- Shvatite da je je riječ «oprosti» samo riječ. Da bi ta riječ dobila na značenju morate se potruditi da grešku više ne ponovite.
- Shvatite da je iskrena isprika odlika vašeg integriteta a ne vaše slabosti. Svatko može krivju prebaciti na nekog drugog ili negirati da su sami učinili pogrešku. Samo jaka, staložena i samosvjesna osoba može priznati svoju pogrešku i takva osoba zaslužuje iskreno poštovanje.
- Nemojte se bojati zatražiti pomoć. Pozovite druge da rade se vama pri rješavanju nekog poslovnog problema.
Trenutak kada se vama moraju ispričati
- Ako je netko pogriješio i ispričao vam se, ljubazno prihvatite ispriku. No međutim:
- Imate pravo očekivati od te osobe da istu grešku ne ponavlja.
- Ovisno o situaciji morate upozoriti tu osobu koje će posljedice snositi ako nastavi ponavljati istu grešku.
- U baseball-u postoji pravilo: «Tri strike-a i ispadaš iz igre», no međutim u ostalim područjima (poslu) ponekad je dovoljna i jedna pogreška da se igrača opravdano izbaci iz igre. Neke pogreške mogu biti jako ozbiljne i kao takve ne zaslužuju drugu šansu. Za relativno male pogreške ili ako je zadatak odnosno posao jako težak i zahtjevan, ipak primjenite pravilo tri strike-a.
- Ako osoba konstanto ponavlja istu pogrešku ipak će te morati reći da mu ne možete dati više šansu za ispravljanje, bez obzira na to koliko se ispričavao.
Znam da je sve navedeno lako napisati a teško provesti u djelo no međutim pokušajte. Potrudite se iskreno ispričati i prihvatiti ispriku. Bolje će te se osijećati.
Nitko nije savršen, ali većina nas ima sposobnost da ispravi svoje pogreške i da prihvati mane drugih ljudi.
